I zato franjevci Bosne Srebrene nisu nikad birali dobro utabane i sigurne staze niti su sa strane čekali da se prilike u BiH stabiliziraju pa da se onda aktiviraju, nego su uvijek kad je trebalo, a trebalo je gotovo uvijek, krčili nove staze i putove, a ondje gdje ih nije bilo, oni bi ih stvarali.
…
Prije nešto više od petnaestak godina u Fojnici je umro jedan poseban i drag fratar, spisatelj i duhovnik, fra Franjo Mušura, rođeni Bugojanac. Ono što ga je izdvajalo i čime je u isto vrijeme neodoljivo privlačio, jest njegovo nasmijano lice. Kao studentu bio mi je duhovnik i ne sjećam se kad sam ga vidio šutljivog i neraspoloženog. Imao je osmijeh koji se najjasnije vidi u očima, premda ga život nije mazio: zaređen je za svećenika na početku Drugog svjetskog rada, a iza rata je bio tri godine zatvoren, dugo je pastoralno radio u Njemačkoj itd.
Međutim, njegov smiješak bi nestao samo u jednom slučaju a to je onda kada je trebao autom voziti unatrag. Rikverc mu nije išao nikako. I tako, jednom u samostanu u Fojnici dođe gvardijanu s vrlo ozbiljnom molbom: „Gvardijane, imam samo jednu molbu. Bi li mi istjerao auto iz garaže i okrenuo ga prema Njemačkoj!“ Tako duhovito, pa ipak još više poučno.
Dok sam razmišljao što bih ukratko napisao o franjevačkoj plodonosnoj i dugovječnoj povijesti u BiH uoči blagdana sv. Franje Asiškoga, a o kojoj naš fra Anđelko Barun tako brižno piše, učini mi se baš ova „okrenutost“ odnosno „usmjerenost“ ključem za razumijevanje naše franjevačke opstojnosti i često nadljudske upornosti u ovoj zemljici Bosni u kojoj se, kao što reče jedan Andrićev fratar, gram radosti krvlju plaća. Biti izveden iz skučenog i mračnog prostora duha i okrenut prema njegovim širinama i visinama, ne znači ništa drugo doli otvoriti se Bogu i tako uroniti u slobodu i radost postojanja, okrenuti se životu, ljepoti, ljubavi, smislu. U tom kontekstu slobodan sam reći kako je sv. Franjo Asiški, utemeljitelj Franjevačkog reda, okrenuo franjevce Bosne Srebrene prema Kristu i mi „vozimo“ u tom smjeru, evo, već 730 godina, uključujući ovaj današnji dan i, ako Bog da, i svaki onaj sutrašnji. A biti okrenut prema Kristu podrazumijeva okrenutost prema čovjeku koji se tada, i samo od tada, ne definira više kao Hrvat, Srbin, Bošnjak, Nijemac, Kinez, pravoslavac, musliman, budist nego: bližnji. Čovjek koji živi do mene i koji živi sa mnom prvo je moj bližnji, a tek onda sve drugo. I zato su franjevci Bosne Srebrene, zajedno sa svojim narodom iz kojeg su ponikli, u svim vremenima i sa svim ljudima, svakodnevno dijelili i dobro i zlo, i tugu i radost, i oskudijevanje i obilovanje.
Za franjevce Bosne Srebrene biti okrenut prema Kristu uvijek je značilo i uvijek će značiti živjeti bez paralizirajućeg straha u teškim, okrutnim i sebičnim vremenima koje takvim učine teški, okrutni i sebični ljudi, jer su dobro znali i znaju da se dobra i loša vremena mijenjaju, dobri i loši ljudi dolaze i odlaze, i da, stoga, nijedna nevolja i nijedan križ nema zadnju riječ. Bog ima zadnju riječ, uskrsnuće ima zadnju riječ, radost ima zadnju riječ. I zato franjevci Bosne Srebrene nisu nikad birali dobro utabane i sigurne staze niti su sa strane čekali da se prilike u BiH stabiliziraju pa da se onda aktiviraju, nego su uvijek kad je trebalo, a trebalo je gotovo uvijek, krčili nove staze i putove, a ondje gdje ih nije bilo, oni bi ih stvarali. O tome nam tako zorno svjedoče samo neki od franjevaca kao što su, na primjer, fra Matija Divković u 17. stoljeću za bosanskohercegovačku književnost, fra Ilija Starčević u 18. stoljeću za bosanskohercegovačko školstvo, fra Mato Nikolić i fra Mihovil Sučić u 19. stoljeću za bosanskohercegovačku medicinu i još mnogi, mnogi drugi. To što njihovih imena nema u velikoj većini bosanskohercegovačkih udžbenika i povijesnih narativa i nije toliko važno koliko je važno da su postojali i samozatajno otvarali našoj domovini vrata kulture, zdravlje i obrazovanje što je, na koncu, vodilo boljitku svih njezinih naroda i građana.
A drukčije franjevci Bosne Srebrene jednostavno ne znaju i ne mogu, jer je pax et bonum (mir i dobro) osnova života s kojom u miru i dobru sebe i sve ljude susreću i pozdravljaju, piše fra Janko Ćuro za Svjetlorijeci.ba.
*Više na poveznici izvora: Franjevci Bosne Srebrene među svojim pukom – Svjetlo riječi (svjetlorijeci.ba)
…
Izvor/ Tekst i foto preuzeti sa: Svjetlorijeci.ba
/Misija FRAMOST/
