FRAMOST, MISIJA NAŠA, poveznica baštine ljudi i prostora, u sklopu svojih aktivnosti, organizirala je 8. srpnja ove godine, jednodnevni izlet svojih članova društvana, ali i prijatelja iz Čapljine i Tepčića – putovanje ‘uz Neretvu’ sve dokle se moglo u jednome danu doprijeti…

Bilo je to ustvari dugo iščekivano prelijepo druženje s pjesmom i prijateljima, unatoč velikoj vrućini i napornome putu. Krenuli smo iz Mostara s nadmorske visine 60, preko B. Polja i samostana časnih sestara u Potocima, do Jablanice i tamošnjeg crkvenog zdanja i nadmorske visine 202, potom Konjica i nadmorske visine 268, prema Borcima na 864 i spustili se u Boračko jezero na 397. Nakon kraćeg boravka ondje krenuli smo za Glavatičevo i pohodili tamošnje crkveno zdanje na nadmorskoj visini 365. Po povratku uvečer osjećao se zadovoljni mir i opravdani slatki umor, jer smo posjetili, mnogima dotad nepoznate kutke naših prostora i zakratko ih vidjeli…

Samostanski kompleks časnih sestara u Bijelom Polju zasigurno bi se trebao redovito posjetiti, u bilo kojem smislu naših putovanja, i upoznati tu košnicu moliteljica, radilica, marljivica, gradilica i počivajućih isluženih dobrica prostora naše Hercegovine…

Putovati uzvodno, uz Neretvu, prelijepi je primjerak Božjeg dara ali i ljudskog nemara i neznanja. Naime, dar je Božji voziti se kanjonom prelijepih prostora, ali i određena pritajena sjeta i tuga poradi zasmećene Neretve, jezera i usputnih prostora… Ako su, moguće, stranci i ‘ubacili’ štošta što naše iskonsko nije, nitko nam sa strane zasigurno naše očistiti neće, uređivati neće, doli nas samih…

U Jablanici smo pohodili preuređeni crkveni kompleks i prostor kojim su sve do jučer gospodarili hercegovački fratri. Uredno se prethodnog dana najavili kod novog upravitelja, međutim, on je morao toga dana na već ugovoreni sastanak poći tako te smo sve sami obišli i razgledali, Očenaš izmolili i putovanje nastavili…

Prvo naše naredno odredište bio nam je brežuljak ponad pruge u mjestu Čelebići i žalujuća crkva sv. Leopolda B. Mandića i groblje uz nju. Uredno nas je dočekao gospodin, povratnik u zavičaj otaca svojih, koji je tu i grobnicu svoju rezervirao i sve nam na uvid podastro… Pomolili smo se za zdravlje graditelja ovog zdanja fra Bonifacija i fratara s kojima je on, zdanje nekoć, u zanosu i s pjesmom, nadahnuto podizao… Pomolili se i za sve koji još otišli nisu, da im se vjera u bolje i ljepše sutra ne utrne, nada ne pomanjka, i da se sve opet jednom obnovi i na radost svima bude…

U Konjicu smo najprije došli pred crkvu i samostan franjevaca, to središte mjesta i prostora. Službujući fratar nam je uredno ostavio urečeni način kako ući u crkvu, zapjevati i pomoliti se… Prisjetili smo se mnogih godina, radosnih i tužnih, u vjeri i nadi, i pod motom: ‘Ako su mogli drugi, Augustine, možeš i ti!’ Obišli smo i razgledali što se obići i vidjeti moglo, uslikali se i potom krenuli prometnicom, spontano organiziranog života, koja nam se doimala centrom mjesta i sastajanja i druženja… od Samostana prema Igmanu, kroz šumu lokalčića i stolčića na kojima su se zamjećivale bočice ispijenog soka i negdašnjih kavnika… Pošli smo dalje prema novim mostovima, gdje nas je naš strpljivi i dobri vozač autobusa Igor, i nekolicina znatiželjnika koji su htjeli znati tko smo i odakle dolazimo, čekao.

Ukrcali se pored jednog mosta, koji se na prvi pogled doimao još uvijek nedovoljno udomaćen, i krenuli put drugog mosta, koji vodi podno Orašja put Tuščice, negdašnjih vrata u Turiju, danas načičkani prostor nastambama, koje, čini se, zamoliti treba da se prođe…

Put dalje prema Trbića polju, Polju Bijeloj i Bijeloj vodi… Činio nam se sada manje strmit i usprsit ali s puno više obiteljskih nastambi i kuća ‘uvezenog’ stila gradnje te javnih objekata koji se centrom doimati hoće…

Prolazimo pored groblja u Glavičinama i dolazimo do Gospine crkve u Bijeloj, koja današnjim mnogim prolaznicima ne znači mnogo, ali ju se mimoići ne može. Zdanje je to koje bi moralo imati, po svoj logici promišljanja, ‘oslobođeni prilaz’ s obje strane prilaznoga puta, koji onuda vodi… Zdanje je to, po svom stilu gradnje, koje mami pogled k nebu, ma tko što odozgor očekivao… Sada ima prelijepu hladovinu i uvjete za mise na otvorenom, kad misara bude…

U Gornjoj Bijeloj smo zastali, podno visova Prenja, udišući zrak kojega se samo tu takvog udahnuti može… Provezli se kroz naselje, pored mnogih kuća, ispred kojih nikog vidjeli nismo, osim službenike koji su osiguravali redovno svakodnevno isprobavanje streljiva…

Po povratku smo se od Lupoglave i Ravnoga kuka počeli uspinjati uz Vrabač i brojati cestovne krivine i rijetke automobile koji su nam se uredno sklanjali. U Jažvi smo prošli Arapovića i Božića kuće okružene nepokošenim livadama… Na Borcima zamijetili kukuruznih polja više nego prije, i pravoslavnu crkvu uz glavnu prometnicu… Spuštali se dalje u jezero Boračko, ondje uredno ulazne takse platili, jezero obišli i na jednom se kraju jezera skrasili i predahnuli… objedovali i popili, što je za kog bilo… Šalili se i šale zbijali… Uz to, poput oblaka, nadvila se sjeta, koja se nije mogla skriti… Jezero je nekad čistije bilo … s manje trave i šaši i s više kupača, cike i vike… Možda smo došli u nezgodan vakat!?

Put za Glavatičevo, neki su iz skupine nekoć makadamom prevaljivali, a sada je korektna prometnica kojom smo se dovezli u pusto i otužno, u travu zaraslo Glavatičevo… Po ribi glavatici ime je dobilo. Danas tek dvojica dječaka, ustrajno su se trudila svojim mopedom ustajali zrak razbuditi… Umorni putnici su ostali autobus čuvati, a oveća skupina je pošla uz Račicu do crkvenog zdanja sv. Jure na brijegu i mjesnoga groblja ondje… Uz put smo se prisjećali drvenih vodenica, kućice za odmor doktora Blaževića i nastambi Ćubela… Prije, nešto više od 30 godina, obnovljeno i preuređeno crkveno zdanje na brijegu, bilo je sjajni prostor odmora željnih studenata franjevačkih bogoslova i njihovih predavača i misara Župe… Danas je pak nemoguće pa ne vidjeti što zub vremena, samoće i prohujalih vjetrova, na kući i prostoru nisu sve ustanju učiniti…

Po povratku smo prošetali po Krivači, livadi uz Neretvu, gdje su fratri nekoć šljive okopavali i tresli, prostor njegovali… a župljani Nikola i Ilija crkvenim dobrom gospodarili… Danas se sve pustopoljinom doimalo, gdje su se razgolićena mesa uz roštilje i goropadnu glazbu s istoka udomaćila…

Dođosmo, na vodi hladne Neretve osvježismo, i prođosmo… Puno toga vidjesmo i sjetno odšetasmo… Dojam nas dugo nije napuštao kako bi sve ipak moglo izgledati i drukčije!

Fotke: Ante Boras

MISIJA FRAMOST