Na današnji dan, prije 78 godina uhićen je blaženi Alojzije Stepinac.
18. rujna 1946. godine oko 5 sati i 30 minuta komunističke jugoslavenske vlasti upale su u Nadbiskupski dvor na Kaptolu, u vrijeme kad se nadbiskup pripremao služiti Svetu misu.„Ako ste žedni moje krvi, eto me!“, rečenica je koju je izgovorio Stepinac prilikom svog uhićenja, piše Dnevno.hr.
Protiv njega je pokrenut montirani sudski proces 12 dana nakon uhićenja. 3. listopada Stepinac je na sudu održao znameniti govor: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna“.
Uvijek na strani Hrvata, Stepinac je pred svojim tužiteljima stao u obranu hrvatskog naroda. “Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?”, postavio je Stepinac pitanje odnašnjoj komunističkoj vlasti. Bez zadrške je optužio članove partije za masovna ubojstva ljudi iz crkvenih redova: “260 do 270 svećenika poubijano je od Narodnooslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate.”
Usprkos činjenicama koje su išle njemu u prilog, režim ga je na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevinog osudio 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te su mu na daljnjih pet godina oduzeta sva građanskih prava.
U Lepoglavi je Alojzije Stepinac proveo više od 5 godina (sve do 1951. godine), a zatim je premješten u kućni pritvor u rodnom Krašiću. Godine 1953. imenovao je Alojzija Stepinca papa Pio XII. kardinalom, nakon što su jugoslavenske vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Stepinac nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a nakon smrti Pija XII. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je pod svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Alojzije Stepinac umro je u Krašiću 10. veljače 1960. godine, oko 13 i pol godina nakon uhićenja.
Autor: Dnevno, B.V.
…
Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca, očitovana i vlastoručno potpisana u tijeku istražnog postupka, u Zagrebu, 20. rujna 1946.
Moje hapšenje i zatvor i istražni postupak ima pripremiti očigledno materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati Crkvu i vjeru. Zato se tamo, gdje se hoće nešto poduzeti protiv predstavnika Crkve mora naći politička podloga, što je protiv mene nađeno u ovoj formi.
Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pregledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili.
Moja je krivnja sto posto u tome, što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen na sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku.
Međutim konstatiram:
1) Da je od početka Narodno-oslobodilačke borbe pa do sada ubijeno između 260-270 katoličkih svećenika, od kojih ogromna većina ne bi nikada bila zvana ni na odgovornost u drugim zemljama, a kamoli ubijena.
2) Ubijeno je kojih desetak časnih sestara, čega se ne sjećam nikada u povijesti naše zemlje.
3) Uništene su sve katoličke škole osim možda jedne gimnazije.
4) Uništene su naše tiskare.
5) Uništena je naša štampa.
6) Oduzeti su brojni katolički zavodi.
7) Onemogućena su naša sirotišta pod vodstvom časnih sestara.
8) Uništen je naš Caritas, valjda zato što je spasio i hiljade partizanske djece za vrijeme rata.
9) Uništeno je naše društvo Sv. Jeronim, najjača pučka kulturna institucija na Balkanu i najomiljenija srcu našeg puka.
10) Stavljena su u najteže situacije ono par sjemeništa što je ostalo, jer im je oduzeta sva imovina od koje su se uzdržavala, a zna se da su u tim sjemeništima bila školovana djeca našeg siromašnog puka.
11) Veliki dio crkvene imovine oduzet je nasilno bez ikakvog sporazuma sa katoličkom crkvom.
12) Praktički je vrlo oteščan vjeronauk u nižim školama, a u višim je naprosto izbačen, protiv ogromne većine stanovnika naše zemlje.
13) Uveden je nasilno civilni brak protiv svih tradicija našeg puka koji s bolnim srcem mora da ide u civilne urede da izvrši svoju formalnost.
14) Već su iz nekih bolnica izbačene časne sestre ili im je onemogućen rad, makar su ih svi bolesnici od srca voljeli i svi savjesni liječnici duboko cijenili.
15) Tužio mi se jedan biskup da su na njegovu području već otete zgrade katoličkih redovnika ili redovnica.
16) Tužio mi se drugi biskup da su mu još danas neke crkve preorene u magazine. Možda se već naknadnim protestima uspjelo to očistiti.
17) Nijedan katolički svećenik ili biskup nije siguran ni po danu ni noći za svoju slobodu, a čak i za svoj život, što sam imao prilike sam iskusiti.
Mogao bih dalje nabrajati, ali sve u svemu sloboda je savjesti samo jedna velika iluzija i pijesak u oči neupućenima. Ona je praktično jednaka nuli, jer je to samo provizorij dok se mladež ne odgoji za iste. A to se čini svim sredstvima, tvrdeći u školskim knjigama da Krist, koji je za nas Bog, nije nikada uopće postojao, da je Majka Božja, koja je za nas jedan od najsvetijih pojmova, obična djevojka s ulice, da ne kažem bludnica; da je čovjek od majmuna itd, i jao onim nastavnicima koji bi se usudili prigovoriti.
Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bi bilo mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana. Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud:
1) Da se neću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti;
2) Da odbijam branitelja na sudu i
3) Da neću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija.
Konačno da završim. Ako je današnjim vlastima iskreno do sređenja prilika u našoj zemlji, onda evo jedina puta do toga. Država imade svoje redovite diplomatske odnose sa Sv. Stolicom.
Neka dakle s njom kao s jedinim kompetentnim faktorom povede otvoreno i muški i pošteno pregovore. Sv. Stolica, odnosno katolička Crkva, ne pozna diktata, ali pozna poštene i iskrene sporazume. Bez toga sve drugo neće koristiti ništa. Mogu biti ja osuđen, što me malo dira.
Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se neće popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula. Da ne govorim o bezbrojnim poukama povijesti, ogromna je pouka Hitler kojoj smo živi svjedoci.
Više od jednog decenija vodio je nečuvenu borbu protiv katoličke Crkve, i znamo kakav je rezultat: Crkva danas slobodno diše i radi u Njemačkoj. Zato velim, ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest, i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke Crkve poslužili na njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim.
Iza katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen, o kojem je pisano: »Tko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga.« [134] Ja sam iznio ukratko svoje misli za ispravno rješenja ovog problema.
Izvor/ Tekst preuzet sa: Blaženi Alojzije Stepinac (zg-nadbiskupija.hr)
Poveznica izvora: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/stepinac-nam-govori/poruke-i-okruznice/1941-1946/uhicenje-nadbiskupa-stepinca-18-rujna-1946/2475
…
/Misija FRAMOST/
